ARE WE GOING ANYWHERE?
Marie James and Mladen Bundalo. Transconceptual project? 2010 - 2011
...
Šta, u konvencionalnom smislu, znači „izlagatiˮ unutar ovovremenskog konteksta umjetnosti? Koliko je u takvom aktu sažeto histerzivnosti minulih praksi? Koliko je ritual izlaganja izgubio svoju „magijsku” moć. Koliko je praktično-poetički format „izložbeˮ postao distorzivan u odnosu na svoj arhetip?
Navedene, a posteriori kritičke upitnosti bitne su kao prethodnice radnoj strategiji u slučaju Are we going anywhere? projekta, na početku baziranoj na problematizovanju pozicija između izlagača i struktura koje mu dopuštaju izlaganje. Te upitnosti rade kao psihološki okidač (en. trigger) za trans-konceptualni projekt, koji u svojoj hronologiji uspostavlja više uporišta fascinacije te ih ne pokušava nasilno, strukturalno ili sadržajno uplesti unutar jednog „hiper-aspektaˮ. No, čini se da jedno od tih uporišta, po svojoj prirodi, taj posao obavlja inercijski, a to je (meta)razgovor između Marie James i Mladena Bundala koji se kroz kontinuitete odvija od 09. septembra 2010. Taj razgovor, kroz jednostavnost, ali i ograničenja dnevno-uobičajne retorike oslobađa projekat od pretencioznosti prvobitnih dilema, te dopušta nenasilnu cirkulaciju i repozicioniranje dotaknutih aspekata. Bolje rečeno, kroz aktuelne socio-političko-psihološke konstelacije testiraju se prvobitne dileme pozicionirane izmedju dva sagovornika. Te konstelacije su obrazovane od: karaktera e-mail ili chat razgovora; konvencionalnosti odnosa izmedju dva subjekta koja nemaju prethodnog, zajedničkog radnog iskustva; efektima uspostavljanja zajedničke, radne retorike; rizicima koji nose podsticanje ili odoljevanje poetskom odnosu; autorefleksivnosti na sam čin, šta on pretpostavlja u konkretnom slučaju.
Upravo zbog radne otvorenosti projekta zasnovanoj na neizdvajanju bitnih ili manje bitnih aspekata, jako je nezahvalno pisati tekstualnu eksplikaciju, pošto ona automatizmima kojima se radna platforma služi postaje samo tijelo projekta, a ne eksterno semantičko pomagalo. Kako god, aspekti ne bi bili aspekti da se ne mogu međusobno pozicionirati i okarakterizovati, tako da nam sledeći pasusi približavaju jedan par.
Mladen, kao kritički nastrojen subjekt, kognitivno stilizovan unutar „balkanskih zamršenostiˮ, pokušava da dekonstruiše ontologiju stereotipnog, inercijskog „izlaganja” u globalnom kulturnom čvorištu, ali i podvrgne (de)legitimizaciji svoju balkansku, margilizovanu narativnu perspektivu sa svim ubjeđenostima i nedoumicama.
+
On poziva Marie kao njemu nepoznat, prethodno neidealizovan subjekt, za “parišku” interpretaciju njegovog videa as Prijedor – as Banja Luka, koji radi sa mentalno-sociološkom višeslojnošću Rashomon efekta. U ovom slučaju, aspekt Rashomon efekta je instrumentalizovan kao referentni aspekt, kojim se umjetnici služe da bi se, ne različitim opisom istog slučaja ali različitim opisima različitih slučaja pod približno analognom metodologijom mentalnog zapisa, na kratko učinili vidljivim, ali i mapiranim, socijalno-psihološka odstupanja izmedju dva subjekta stilizovana unutar (pri)vidnih kulturnih različitosti.
Prihvaćeni prezentacijski format sadrži: marieino interaktivno web putovanje, mapiranja i refleksije; av projekciju mladenovog projekta as Prijedor – as Banja Luka; štampani pregled e-mail i chat konverzacije od 09. septembra 2010. do 22. januara 2011. Radna upitnost, da li igdje idemo? (Are we going anywhere?),pretpostavlja odstupanje od radne konciznosti koja bi ilustrovala „zatvorenuˮ formu sa očekivanim ishodom. Više se radi o fascinaciji transcendentalnošću, kako ona radi, gdje se rezultat radnog procesa ne poetizuje niti naglašava.
|
Allons nous quelque part ?
Que veut dire, (dans le sens conventionnel du terme) “exposer” dans le contexte actuel de l’art ? Le rituel de l’exposition a t‘il perdu de sa magie ? Quelle distorsion, l’archétype de l’exposition a t’il subi ?
Ces questions sont les bases de reflection et de travail du projet “Allons nous quelque part ?” positionné depuis le début comme une problématisation de la position entre l’exposant et la structure qui permet à l’artiste d’exposer.
Ces questions agissent comme le détonateur psychologique générateur de ce projet transconceptuel, qui, dans sa chronologie se base sur la fascination et dont aucune des facettes n’essaie de modifier la structure ou le contenu d’un ou plusieurs de ses autres aspects.
Une des bases de ce projet est la (meta)discussion entre Marie James et Mladen Bundalo qui s’est déroulée, sans discontinuer depus le 9 septembre 2010 jusqu’à ces jours derniers. Cet échange fait de simplicité mais aussi d’une réthorique quotidienne quelque peu routinière a libéré le projet de son arrogance et a permis la circulation et l’échange des idées entre les deux artistes et le repositionnement de certains aspects du projet.
Autrement dit, au travers d’une constellation socio-politique et psychologique, les dilemnes impliqués dans l’échange entre deux correspondants sont mis à l’épreuve. Cette constellation est constituée du caractère implicite d’un email ou d’un chat, des relations conventionnelles entre deux interlocuteurs qui n’ont pas d’expérience précédente de travail commun, des effets de l’installation de la relation, des risques inhérents à la poétisation d’une relation à distance, de l’autoreflexivité et ce qu’il signifie dans ce contexte.
La fléxibilité de ce projet et son ouverture d’esprit rendent difficile son explication textuelle qui ne peut en aucun cas lui rendre justice.
Mladen, sujet critique et “caricaturé” comme appartenant au “bordel” des Balkans, essaie de déconstruire les stereotypes de l’exposition dans la contexte global de la culture.
Il invite Marie (qu’il ne connait pas donc qui est un sujet non idéalisé) à donner une interpretation parisienne de sa video “as Prijedor-as Banja Luka” qui repose sur l’effet Rashomon (subjectivité de la mémoire). Dans ce cas précis, l’effet Rashomon est instrumentalisé comme aspect référent.
L’installation présente propose : le voyage interactif de Marie sur le web et la projection du film de Mladen as Prijedor-as Banja Luka, les impressions sur papiers de la correspondance entre Marie et Mladen sur la période septembre 2010 au 22 janvier 2011. |



|
1] Discourse
1.1] Marie - Mladen
1.1.1] e mail view, pdf
1.1.2] chat view, pdf
1.1.3] google docs view, pdf
1.2] This is the textual space of my dilemmas
2] Marie James: Go web!
http://www.yourworldoftext.com/go_web
Voyage hypertexte from Paris to Austin, Texas. Page web Your World of text (www.yourworldoftext.com) INSTRUCTIONS. Suivez les traces de Jolly Jumper et cliquez sur les tirets bleus « _ » que vous trouvez sur la route.
CONTEXTE. « Go West », le célèbre adage qui exhortait les pionniers américains à repousser toujours plus à l’Ouest les frontières du monde connu, est devenu « Go Web ». Alors que plus un seul endroit sur Terre n’est aujourd’hui inconnu des hommes, Internet est devenu le nouvel eldorado dont tous souhaitent s’emparer. Cette pièce est une tentative de conquête du Web par l’imaginaire.
PROPOS. Mladen m’a d’abord demandé de filmer, comme il l’a fait, un trajet que j’effectue quotidiennement. Plutôt qu’un film, j’ai commencé à partir de notre discussion sur le lieu quotidien, à créer un parcours imaginaire partant effectivement d’un lieu quoti- dien – Paris où je me trouve actuellement, pour en rechercher les traces sur le Net. Ce parcours hypertexte je l’ai ensuite matéria- lisé sous forme de jeu de piste, qui n’est autre qu’un voyage à Paris, mais dans un Paris imaginé et décontextualisé, inspiré par le
titre du film de Wim Wenders, Paris, Texas. M.J
3] Mladen Bundalo: Prijedor bus station - Banja Luka bus station
|
|